Chapter 7

¹ Nije l' vojska život èovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika? ²Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadnièara štono plaæu èeka, ³mjeseci jada tako me zapadoše i noæi su muène meni dosuðene. ⁴Liježuæ' mislim svagda: 'Kada æu ustati?' A dižuæ se: 'Kada veèer doèekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. ⁵PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i rašèinja se. ⁶Dani moji brže od èunka proðoše, promakoše hitro bez ikakve nade. ⁷Spomeni se: život moj je samo lahor i oèi mi neæe više vidjet' sreæe! ⁸Prijateljsko oko neæe me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem. ⁹Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siðe, više ne izlazi. ¹⁰Domu svome natrag ne vraæa se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje. ¹¹Ustima ja svojim stoga branit' neæu, u tjeskobi duha govorit æu sada, u gorèini duše ja æu zajecati. ¹²Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio? ¹³Kažem li: 'Na logu æu se smirit', ležaj æe mi olakšati muke', ¹⁴snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viðenjima muènim. ¹⁵Kamo sreæe da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža. ¹⁶Ja ginem i vjeèno živjet neæu; pusti me, tek dah su dani moji! ¹⁷Što je èovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao ¹⁸i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš? ¹⁹Kada æeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvaèku progutat'? ²⁰Ako sam zgriješio, što uèinih tebi, o ti koji pomno nadzireš èovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog èega sam tebi na teret postao? ²¹Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeæi preko krivnje moje? Jer, malo æe proæi i u prah æu leæi, ti æeš me tražiti, al' me biti neæe."