Chapter 4

¹ Tad prozbori Elifaz Temanac i reèe: ²"Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od rijeèi! ³Eto, mnoge ljude ti si pouèio, okrijepio si iznemogle mišice; ⁴rijeèju svojom klonule si pridizao, ojaèavao si koljena klecava. ⁵A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, èitav si se smeo! ⁶Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporoènost tvoja životu ufanje? ⁷TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici? ⁸Iz iskustva zborim: nesreæom tko ore i nevolju sije, nju æe i požeti. ⁹Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje. ¹⁰Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u laviæa. ¹¹Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavièini. ¹²Tajna rijeè se meni objavila, šapat njen je uho moje èulo. ¹³Noæu, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada, ¹⁴strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle. ¹⁵Dah mi neki preko lica proðe, digoše se dlake na mom tijelu. ¹⁶Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred oèima mojim. Posvuda tišina; uto zaèuh šapat: ¹⁷'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je èovjek èist pred svojim Stvoriteljem? ¹⁸Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anðele svoje za grijeh okrivljuje - ¹⁹kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru: ²⁰od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi. ²¹Išèupan je kolèiæ njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'