Chapter 3

¹ Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj; ²poèe svoju besjedu i reèe: ³"O, ne bilo dana kad sam se rodio i noæi što javi: 'Zaèeo se djeèak!' ⁴U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunèeva ne svijetlila mu više! ⁵Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrèine dnevne stravom ga morile! ⁶O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci! ⁷A noæ ona bila žalosna dovijeka, ne èulo se u njoj radosno klicanje! ⁸Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri! ⁹Pomrèale zvijezde njezina svanuæa, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeða ne gledala nigda! ¹⁰Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih oèiju! ¹¹Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeæ' iz utrobe? ¹²Èemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje? ¹³U miru bih vjeènom poèivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao ¹⁴s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice, ¹⁵ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuæe svoje srebrom napunili. ¹⁶Ne bih bio - k'o nedonošèe zakopano, k'o novoroðenèe što svjetla ne vidje. ¹⁷Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze poèinka. ¹⁸Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara. ¹⁹Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga. ²⁰Èemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorèene duše ²¹koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju? ²²Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreæe kad bi grob svoj našli. ²³Što æe to èovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zaprijeèio? ²⁴Zato videæ' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici. ²⁵Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, èega god se bojah. ²⁶Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi poèinka."