Chapter 12

¹ Job progovori i reèe: ²"Uistinu, vi ste cvijet naroda, sa vama æe izumrijeti mudrost. ³Al' i ja znam k'o i vi misliti, ni u èemu od vas gori nisam: tko za stvari takve ne bi znao? ⁴Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh što zazivam Boga da mi odgovori! Na podsmijeh ja sam - pravednik neporoèan! ⁵Prezirat' je nesretnika - sretni misle, udariti treba onog što posræe! ⁶Dotle su na miru šatori pljaèkaša, izazivaèi Boga žive bezbrižno kao da Boga u šaci svojoj drže! ⁷Ali pitaj zvijeri, i pouèit æe te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit æe ti. ⁸Gušteri zemlje to æe ti protumaèit', ribe u moru ispripovjedit æe ti. ⁹Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka uèinila?! ¹⁰U ruci mu leži život svakog biæa i dah životvorni svakog ljudskog tijela. ¹¹Zar uhom mi ne sudimo besjedu k'o što kušamo nepcem okus jela? ¹²Sjedine mudrost donose èovjeku, a s vijekom dugim umnost mu dolazi. ¹³Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost. ¹⁴Što razgradi, sagradit neæe nitko, kog zatvori, nitko ne oslobaða. ¹⁵Ustavi li vodu, suša nastaje; pusti li je, svu zemlju ispremetne. ¹⁶Jer u njemu je snaga i sva mudrost, njegov je prevareni i varalica. ¹⁷On savjetnike lišava razbora, suce pametne udara bezumljem. ¹⁸On otpasuje pojas kraljevima i užetom im vezuje bokove. ¹⁹On bosonoge tjera sveæenike i moguænike sa vlasti obara. ²⁰On diže rijeè iz usta rjeèitima i starcima pravo rasuðivanje. ²¹On sasiplje prezir po plemiæima i junacima bedra raspasuje. ²²On dubinama razotkriva tmine i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi. ²³On diže narod pa ga uništava, umnoži ga a potom iskorijeni. ²⁴On zaluðuje vladare naroda te po bespuæu lutaju pustinjskom ²⁵i pipaju u tmini bez svjetlosti glavinjajuæi poput pijanaca.