Chapter 10

¹ Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteèe slobodno, zborit æu u gorèini duše svoje. ²Reæu æu Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš. ³TÓa što od toga imaš da me tlaèiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih? ⁴Jesu li u tebe oèi tjelesne? Zar ti vidiš kao što èovjek vidi? ⁵Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine? ⁶Zbog èega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoæeš razotkriti, ⁷kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu? ⁸Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet rašèiniš! ⁹Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah æeš me ponovo vratiti. ¹⁰Nisi li mene k'o mlijeko ulio i uèinio da se k'o sir zgrušam? ¹¹Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama. ¹²S milošæu si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom. ¹³Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera: ¹⁴da paziš budno hoæu li zgriješiti i da mi grijeh ne proðe nekažnjeno. ¹⁵Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem diæi - shrvan sramotom, nesreæom napojen! ¹⁶Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni, ¹⁷optužbe nove na mene podižeš, jarošæu veæom na mene usplamtiš i sa svježim se èetama obaraš. ¹⁸Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi, ¹⁹bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili. ²⁰Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim ²¹prije nego æu na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, ²²u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slièna noæi najcrnjoj."