Chapter 23

¹ Job progovori i reèe: ²"Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi: ³o, kada bih znao kako æu ga naæi, do njegova kako doprijeti prijestolja, ⁴pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi. ⁵Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti rijeè što bi je rekao! ⁶Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša. ⁷U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila. ⁸Na istok krenem li, naæi ga ne mogu; poðem li na zapad, ne razabirem ga. ⁹Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem. ¹⁰Pa ipak, on dobro zna put kojim kroèim! Neka me kuša: èist k'o zlato æu iziæi! ¹¹Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skreæuæ'; ¹²slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu rijeèi u grudima svojim. ¹³Al' htjedne li štogod, tko æe ga odvratit'? Što zaželi dušom, to æe ispuniti. ¹⁴Izvršit æe što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odluèio! ¹⁵Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jaèe strah me hvata. ¹⁶U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni, ¹⁷premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.