Chapter 14

¹ Èovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. ²K'o cvijet je nikao i vene veæ, poput sjene bježi ne zastajuæ'. ³Na takva, zar, ti oèi otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? ⁴Tko æe èisto izvuæ' iz neèista? Nitko! ⁵Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu, ⁶skini s njega pogled da poèinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa. ⁷TÓa ni drvu nije nada sva propala, posjeèeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. ⁸Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu, ⁹oæutjevši vodu, ono æe propupat' i pustiti grane kao stablo novo. ¹⁰Al' kad èovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? ¹¹Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema', ¹²al' èovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neæe se podiæi, od sna se svojega probuditi neæe. ¹³O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad æeš me se spomenuti, ¹⁴- jer, kad umre èovjek, zar uskrsnut' može? - èekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš. ¹⁵Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku. ¹⁶A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha neæeš oprostiti, ¹⁷u vreæi si prijestup moj zapeèatio i krivicu moju svu si zapisao. ¹⁸Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali, ¹⁹k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u èovjeku. ²⁰Oborio si ga - on ode za svagda, nagrðena lica, otjeran, odbaèen. ²¹Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja. ²²On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."