Chapter 2

¹ Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. ²I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje uèini. I poèinu u sedmi dan od svega djela koje uèini. ³I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan poèinu od svega djela svoga koje uèini. ⁴To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.

Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, ⁵još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo èovjeka da zemlju obraðuje. ⁶Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku. ⁷Jahve, Bog, napravi èovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane èovjek živa duša. ⁸I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti èovjeka koga je napravio. ⁹Tada Jahve, Bog, uèini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla - pogledu zamamljiva a dobra za hranu - i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla. ¹⁰Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt; odatle se granala u èetiri kraka. ¹¹Prvom je ime Pišon, a optjeèe svom zemljom havilskom, u kojoj ima zlata. ¹²Zlato je te zemlje dobro, a ima ondje i bdelija i oniksa. ¹³Drugoj je rijeci ime Gihon, a optjeèe svu zemlju Kuš. ¹⁴Treæa je rijeka Tigris, a teèe na istok od Ašura; èetvrta je Eufrat. ¹⁵Jahve, Bog, uzme èovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obraðuje i èuva. ¹⁶Jahve, Bog, zapovjedi èovjeku: "Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ¹⁷ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo æeš umrijeti!" ¹⁸I reèe Jahve, Bog: "Nije dobro da èovjek bude sam: naèinit æu mu pomoæ kao što je on." ¹⁹Tada Jahve, Bog, naèini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih èovjeku da vidi kako æe koju nazvati, pa kako koje stvorenje èovjek prozove, da mu tako bude ime. ²⁰Èovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No èovjeku se ne naðe pomoæ kao što je on. ²¹Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na èovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. ²²Od rebra što ga je uzeo èovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede èovjeku. ²³Nato èovjek reèe: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od èovjeka kad je uzeta!" ²⁴Stoga æe èovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit æe njih dvoje jedno tijelo. ²⁵A bijahu oboje goli - èovjek i njegova žena - ali ne osjeæahu stida.