Chapter 139

¹ Zborovoði. Davidov. Jahve, pronièeš me svega i poznaješ, ²ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti veæ misli moje poznaješ. ³Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. ⁴Rijeè mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve veæ znadeš. ⁵S leða i s lica ti me obuhvaæaš, na mene si ruku svoju stavio. ⁶Znanje to odveæ mi je èudesno, previsoko da bih ga dokuèio. ⁷Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem? ⁸Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. ⁹Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj ¹⁰i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. ¹¹Reknem li: "Nek' me barem tmine zakriju i nek' me noæ umjesto svjetla okruži!" - ¹²ni tmina tebi neæe biti tamna: noæ sjaji kao dan i tama kao svjetlost. ¹³Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majèinu. ¹⁴Hvala ti što sam stvoren tako èudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, ¹⁵kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. ¹⁶Oèi tvoje veæ tada gledahu djela moja, sve veæ bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi odreðeni dok još ne bješe ni jednoga. ¹⁷Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokuèivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov. ¹⁸Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Doðem li im do kraja, ti mi preostaješ! ¹⁹De, istrijebi, Bože, zlotvora, krvoloci nek' odstupe od mene! ²⁰Jer podmuklo se bune protiv tebe, uzalud se dižu tvoji dušmani. ²¹Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje? Zar da mi se ne gade protivnici tvoji? ²²Mržnjom dubokom ja ih mrzim i držim ih svojim neprijateljima. ²³Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: ²⁴pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vjeènim!