Chapter 3

¹ Neka vas, braæo moja, ne bude mnogo uèitelja! Ta znate: bit æemo strože suðeni. ²Doista, svi mnogo griješimo. Ako tko u govoru ne griješi, savršen je èovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo. ³Ubacimo li uzde u usta konjima da ih sebi upokorimo, upravljamo i cijelim tijelom njihovim. ⁴Evo i laða: tolike su i silni ih vjetrovi gone, a neznatno ih kormilo upravlja kamo kormilarova volja hoæe. ⁵Tako i jezik: malen je ud, a velikim se može ponositi. Evo: kolicna vatra koliku šumu zapali! ⁶I jezik je vatra, svijet nepravda jezik je meðu našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotaè života. ⁷Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, ⁸a jezik - zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog - nitko od ljudi ne može ukrotiti. ⁹Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: ¹⁰iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braæo moja, tako dogaðati! ¹¹Zar vrelo na isti otvor šiklja slatko i gorko? ¹²Može li, braæo moja, smokva roditi maslinama ili trs smokvama? Ni slan izvor ne može dati slatke vode. ¹³Je li tko mudar i razborit meðu vama? Neka dobrim življenjem pokaže svoja djela u mudroj blagosti. ¹⁴Ako u srcu imate gorku zavist i svadljivost, ne uznosite se i ne lažite protiv istine! ¹⁵Nije to mudrost koja odozgor silazi, nego zemaljska, ljudska, ðavolska. ¹⁶Ta gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo. ¹⁷A mudrost odozgor ponajprije èista je, zatim mirotvorna, milostiva, pouèljiva, puna milosrða i dobrih plodova, postojana, nehinjena. ¹⁸Plod se pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir.