Chapter 13

¹ U Babilonu življaše neki èovjek po imenu Jojakim. ²On se oženi Suzanom, kæerju Hilkijinom, veoma lijepom i bogobojaznom. ³Njezini roditelji bijahu pravednici i odgojiše svoju kæer po Zakonu Mojsijevu. ⁴Jojakim bijaše vrlo bogat: uz kuæu imaše vrt. Judejci se skupljahu kod njega jer bijaše poštovaniji od svih. ⁵One godine izabraše za suce dva starca iz naroda. O takvima reèe Gospod: "Bezakonje izaðe iz Babilona po starješinama, sucima koji su se smatrali upravljaèima naroda." ⁶Ovi posjeæivahu kuæu Jojakimovu, i svi koji imahu kakvu parnicu obraæahu se njima. ⁷Kad bi se narod, oko podneva, razišao, Suzana bi dolazila šetati u vrt svog muža. ⁸Ona je dva starca svaki dan promatrahu gdje ulazi i šeta, pa je poželješe. ⁹Izgubiše od toga razum, odvratiše svoje oèi od Neba i zaboraviše njegove pravedne sudove. ¹⁰Obojica njome ranjena, skrivahu jedan od drugoga svoju muku, ¹¹jer su se stidjeli priznati svoju pohotu za njom, ¹²ali su živo nastojali da je svaki dan vide. ¹³Jednom se rastadoše rekavši: "Hajdemo kuæi, doba je ruèku." I svaki ode na svoju stranu, ¹⁴ali se vratiše i naðoše na istom mjestu. Ispitujuæi se za povod, priznaše pohotu za njom, i tada ugovoriše priliku kad bi mogli zateæi Suzanu samu. ¹⁵I dok su tako vrebali zgodan dan, uðe ona jednom, kao i minulih dana, samo sa dvije djevojke: htjede se okupati u vrtu, jer bijaše vruæe. ¹⁶Ondje ne bijaše nikoga: osim ona dva starca, koji je, skriveni, vrebahu. ¹⁷Ona reèe djevojkama: "Donesite mi ulja i pomasti pa zakljuèajte vrtna vrata da se okupam!" ¹⁸One uèine kako im zapovjedi: zakljuèaše vrtna vrata te iziðoše na pokrajna vrata da donesu što im je zapovjedila; ništa nisu znale o starcima, jer bijahu skriveni. ¹⁹Èim djevojke izaðoše, oni ustadoše i pritrèaše k njoj. ²⁰"Evo, rekoše, vrtna su vrata zakljuèana, nitko nas ne vidi. Mi te se poželjesmo, podaj nam se i budi naša! ²¹Ako li neæeš, mi æemo protiv tebe svjedoèiti da je neki mladiæ bio s tobom i da si zbog toga udaljila od sebe svoje djevojke." ²²Suzana zastenja: "Odasvud sam pritisnuta: uèinim li to, smrt me èeka; ne uèinim li, neæu vam ruci umaæi. ²³Milije mi je da nedužna padnem u vaše ruke nego da sagriješim pred Gospodom." ²⁴I povika iza glasa. Okrenuše vikati i oba starca na nju, ²⁵a jedan potrèa i otvori vrtna vrata. ²⁶Kad ukuæani èuše krikove u vrtu, dotrèaše na pokrajnja vrata da vide što se dogodilo. ²⁷Pošto starci ispripovjediše svoju pripovijest, postidješe se sluge veoma, jer se o Suzani takvo što nikad ne èu. ²⁸Sutradan se narod sabra kod Jojakima, njezina muža. Doðoše onamo starci, puni bezbožne namjere da Suzanu usmrte. ²⁹Rekoše skupljenu narodu: "Pošaljite po Suzanu, kæer Hilkijinu, ženu Jojakimovu!" Poslaše po nju. ³⁰Ona doðe sa svojim roditeljima, djecom i svim roðacima. ³¹A Suzana bijaše veoma ljupka i ljepolika. ³²Kako bijaše pod koprenom, oni bezakonici narediše da skine koprenu da bi se nasitili njezine ljepote. ³³Svi njezini plakahu, a tako i svi koji je gledahu. ³⁴Oba starca ustadoše usred naroda i staviše joj ruke na glavu. ³⁵Ona plaèuæi, srca zaufana u Gospoda, pogleda prema nebu. ³⁶Starci rekoše: "Dok mi šetasmo sami po vrtu, uðe ona sa dvije djevojke, zakljuèa vrtna vrata i otpusti djevojke. ³⁷Priðe k njoj mladiæ koji bijaše skriven i leže s njom. ³⁸Mi bijasmo u kutu vrta; videæi to bezakonje, potrèasmo k njima. ³⁹Vidjesmo ih zajedno, ali ne mogosmo uhvatiti mladiæa jer bijaše jaèi od nas pa otvori vrata i pobježe. ⁴⁰Ali ovu uhvatismo i zapitasmo tko ono bijaše. ⁴¹Ne htjede nam kazati. Za to svjedoèimo." Povjerova im zbor - tÓa oni bijahu starješine narodne, suci, i osudiše je na smrt. ⁴²Suzana povika iza glasa: "Bože vjeèni, ti koji poznaješ tajne, koji znaš sve prije negoli se zbude, ⁴³ti znadeš da su lažno svjedoèili protiv mene. I evo umrijet' mi je, a da ne uèinih ništa od onoga što je njihova pakost izmislila protiv mene." ⁴⁴Gospod usliši njezin vapaj. ⁴⁵Dok su je vodili u smrt, probudi Bog sveti duh mladog momèiæa Daniela. ⁴⁶On povika iza glasa: "Ja sam èist od krvi njezine!" ⁴⁷Sav se narod okrenu prema njemu i zapita: "Što si to kazao?" ⁴⁸Stade posred njih i reèe: "Tako li ste ludi, sinovi Izraelovi? Bez istrage i bez uvida u istinu osudiste kæer Izraelovu? ⁴⁹Vratite se u sudnicu, jer lažno ovi svjedoèiše protiv nje." ⁵⁰Sav se narod brzo vrati, a starješine mu rekoše: "Doði, sjedni meðu nas i reci nam, jer tebi Bog dade starješinstvo!" ⁵¹Tada im reèe Daniel: "Rastavite daleko jednoga od drugoga, i ja æu ih ispitati." ⁵²Rastaviše ih, pa Daniel dozva jednoga od njih i reèe mu: "Stari zlikovèe, sada doðoše na te grijesi koje nekoæ uèini, ⁵³donoseæi nepravedne presude, osuðujuæi nedužne i oslobaðajuæi krivce, dok Gospod govori: 'Nedužna i pravedna da nisi ubio.' ⁵⁴Sada, dakle, ako si ovu doista vidio, reci nam: pod kojim si ih drvetom vidio zajedno?" On odgovori: "Pod jednom trišljom." ⁵⁵Daniel reèe: "Zaista, slagao si na svoju glavu. Evo, Anðeo je Božji veæ dobio od Boga zapovijed da te rasijeèe po sredini." ⁵⁶I otpusti ovoga, a dade dovesti drugoga te mu reèe: "Sjeme Kanaanovo, a ne Judino, ljepota te zaludila, strast ti srce okrenula! ⁵⁷Ovako ste radili sa kæerima Izraelovim, a one su vam se od straha podavale. Ali se kæi Judina ne podloži vašem bezakonju. ⁵⁸Reci mi dakle pod kojim si ih drvetom zatekao zajedno!" On odgovori: "Pod jasikom." ⁵⁹Daniel mu reèe: "Pravo si i ti lagao na svoju glavu. Anðeo Božji èeka s maèem u ruci da te rasijeèe po sredini te vas obojicu zatre." ⁶⁰Tada sav zbor stade iza glasa vikati i blagoslivljati Boga koji spasava one što se u nj uzdaju. ⁶¹I okrenuše se protiv one dvojice staraca kojima je Daniel iz njihovih usta dokazao lažno svjedoèenje. ⁶²I uèiniše njima kako u svojoj pakosti oni smisliše bližnjemu: pogubiše ih prema zakonu Mojsijevu. Tako onoga dana bi spašena jedna nedužna krv. ⁶³Hilkija i njegova žena dadoše hvalu Bogu za svoju kæer Suzanu, a tako i Jojakim, muž njezin, i svi njezini roðaci, što se na njoj ne naðe ništa sramotno. ⁶⁴I od onoga dana Daniel postade velik u oèima naroda.